Funny bunny
Today, too, the world just spins along
At a speed like this, tears can't help but dry.
Ako bi se itko (iz nekog očajnog razloga) uputio meni za savjet o dijeti, rekla bih mu/joj jedno: nemoj ići Kobalt u posjet. Naime, njeni roditelji su kuhari za slavne, ili s bilo kakvim visokim statusom, osobe. Pravi gurmani izoštrena osjetila okusa pa su njihova jela poput vođenja ljubavi (vjerujem tom opisu, nemajući izbora, budući da sam djevica kakva jesam) za nepce i oči.
Pa smo tako, Sid i ja, uz savršenu večeru i desert uz film te rani doručak, bili „prisiljeni“ ostati i na ručku koji je bio, ni manje ni više, prepun mesa i krumpira spremljenih na tri različita načina. I sve to uz ljubazne osmijehe i ohrabrivanja.
Ne bi to bilo tako loše, nipošto, da moj put kući nije vodio niz jedno umjetno brdo pa kroz nekoliko predugačkih ulica.
„Molim te, dopusti mi da se otkotrljam. Želim se otkotrljati.“ Rekoh, prepustivši glas očaju, dok sam rukom grabila grubu tratinu kraj staze, koljenima grebući istu. Sid mi se pridružio, pomalo zelenkast u licu. Zbilja nismo trebali onoliko pojesti, ali bilo bi nepristojno odbiti ljubaznu gozbu unatoč krivici koju ću osjećati kasnije jer u mojoj kući se toliko ne pojede u tjedan dana, a ima nas četvero!
„No, no, slobodno dopustite da vam se to slegne. Barem ste u prirodi.“ Ohrabrila nas je Kobalt uz tapšanje po leđima.
„Kako možeš tako opušteno pričati? Pojela si više od nas! Čekaj, još bolje pitanje, kako si tako mršava?“
Zbilja nisam trebala okrenuti glavu prema njoj jer je baš u tom trenutku raširila cerek preko cijelog lica i ruke postavila ispod grudi te ih podigla pa spustila. „Sav višak masti, ide upravo ovdje.“
„Mislim da će im pozliti.“
Kobalt je barem bila u pravu što se tiče „prirode“ koja nas okružuje. Čovječanstvu se zbilja treba diviti – barem što se tiče dostignuća nevezanih za moralnost. Kada je čovjek ostao bez povoljnih ekoloških uvjeta, okrenuo se onome što je najbolje znao – preživljavanju svojim rukama. Izgradio je gradove na nekoć propaloj zemlji, kasnije ju ponovo učinio plodnom, naučio filtrirati zrak i vodu, zaštitio preživjelu stoku, izgradio gradove, iz sjećanja oživio brdašca, drveće pa čak i cvijeće te na kraju svoj mali lunapark poklopio najsnažnijim staklom i tu je bio kraj priče o istinskoj slobodi.
Ovu bajku čitamo iz udžbenika starih preko 50 godina. Nemam razloga sumnjati u njene riječi, ali ne mogu se prestati pitati što smo to skrivili da nas planet na ovaj način odbija? Čitala sam da su prije kontinenti bili puni malih i velikih gradova koji su se dičili svojom poviješću i radovali budućnosti. Što bi ti ljudi rekli da sada vide deset gradova spojenih tunelima?
Vjerojatno bi se osjećali kao ja sada: razočarani, s mučninom u trbuhu, nakon dobre gozbe. S pozitivne strane, mislim da mi je bilo manje bolje od zurenja u daljinu. Štoviše, trebala bih to češće činiti.
Oprezno sam se osovila na noge i, uvjerena da mogu dalje, ponosno se isprsila. „Ha!“ Potom mi pogled padne na Sida kojem nije išlo tako dobro. Još od malena je imao takozvane velike oči: volio je jesti, ali nije znao za umjerenost ma koliko mu se puta to obilo o glavu.
U tom trenutku mi zavibrira mobitel u džepu te ga, uz kratak pokret, izvadim. Bacivši pogled na ime na zaslonu, srce mi poskoči. Pritisnula sam tipku i javila se: „Da?“
„Gdje si?“ hladan, zahtijevajuć glas mi se obrati prije no što je upitnik sletio kraj mog 'da'.
„Bok. Ja sam dobro. Ti? Trenutno sam na putu kući sa Sidom, a tu je i Kobalt. Gdje si ti?“ odgovorila sam ljubazno dodavajući potrebnu dozu sarkazma.
„Bio sam pred tvojom kućom pola sata čekajući te kao i obično, ali očito nisi imala potrebu obavijestiti me o svojim planovima.“
K vragu! Imao je pravo. „Nešto je iskrsnulo.“
„Štogod. Sada mi duguješ dvije usluge. Nađimo se u Amaiju za petnaest minuta.“
Sreća moja pa sam taman ogladnila budući da mi je mučnina sasvim prošla. „U redu. Mogu povesti i-“
„Da, naravno, povedi i potrčke.“
Kad sam obavijestila Kobalt o posjetu slastičarni Amai, dobila sam očekivanu reakciju oduševljenja. Sid je pak primio vijest manje entuzijastično; pošao je s nama samo jer nije htio biti sam sa svojim tegobama.
Cijelim putem sam razmišljala o Zacku; inače bi se naljutio kada bih kasnila ili nestala, ali danas mi je pružio ruku strpljenja bez drame. Nije bio tip koji lagano pušta ozbiljne (pa čak i trivijalne) stvari prije poštena zaključka; prihvatila sam ga znajući to. Naposlijetku, moj dečko mi je jednom uzeo kišobran i otišao kući sam ostavivši me da pješačim dva kilometra po pljusku na kojem sam pokupila svoju prvu dvotjednu prehladu u životu.
Ali to je kul, ja sam mazohist.
Slastičarna Amai je bila smještena na vrhu jednog od najvišljih brda u Tertiusu stoga je do njega bilo moguće doći samo pješke uz kamene stepenice. Unatoč tome, bio je veoma popularan. Sam pogled na četvrtastu zgradu ružičaste fasade je donosio osjećaj zadovoljstva (možda i „nisam se onesvijestio na putu gore“ ponosa).
Zahvaljujući velikim prozorima, pogled u ružičasto-bijelu unutrašnjost je bio omogućen i hranio oči prije pravih slastica. Bacila sam pogled na Sida i Kobalt, koji su me pratili u stopu, bilo mi je jasno da su spremni za kakav kolač ili sladoled.
Čim smo ušli, pogledom sam potražila Zacka znajući točno gdje ću ga naći; najbolje mjesto kraj prozora, s pogledom na cijeli grad, u kutu. No, prije no što smo se stigli uputiti k njemu, zaustavila nas je vlasnica, a ujedno i konobarica, Amaija – Clarissa.
„Mamice!“ uzviknuh te joj poletih u zagrljaj zaronivši glavom između njenih grudi koje su, kunem se na sve što sam ikad pojela, bile svemirske veličine i, kao obično, mirisale kao jagode kroz crnu, pamučnu majicu.
Potapšala me po glavi te se nasmijala što sam osjetila direktno iz njenog prsnog koša jer su njene grudi ugodno vibrirale-
Mom privatnom vremenu je došao kraj kad su me dva iznimno nasilna prsta povukla za uho. „Opet me varaš sa starijom ženom? I zašto ju i dalje nazivaš svojom mamom?“
Jer je život okrutan i oduzeo mi oba roditelja u razmaku između sedme i jedanaeste godine pa pronalazim svoje uzore u odraslim ljudima koji me okružuju. Clarissa je najjača majčinska figura koju znam; bila je ona vrlo nježna i brižna dvadesetšestogodišnjakinja, i dijete majčine najbolje prijateljice, sa tijelom kojem bi i model zavidio. Usto je vječito bila u crnom – nemoguće ju je promašiti u njenom radnom okruženju – i znala nekoliko borilačkih vještina čije imenia nisam znala ni izgovoriti. Sve njene mušterije su bile redovne i vjerne te je rijetko bilo problema.
Kako ne voljeti takvu osobu?
„Pusti ju“, reče te me potapše po glavi, a zatim zatakne pramen guste crne kose, koji se izvukao iz repa, iza uha. „Volim kad se ponaša prema meni kao majci.“
Zackovo lice je poprimilo komičan izraz koji volim zvati 'čuđenje' kad je on u pitanju. „Shvaćaš da ti se namjerno zabija u grudi?“
Clarissa slegne ramenima te nas povuče prema stolu za kojim je Zack do maloprije sjedio. „Možda me ne može dohvatiti drugačije, zar ne Erika?“
Nisam se ni potrudila odgovoriti, znala sam da će me Zack preteći: „Niža si od nje!“
„Pa, što ćete naručiti?“ način na koji je ignorirala Zacka mi je donio suze radosnice na oči. Zato volim svoju mamu Clarissu.
Zack se vidno naljutio pa nije ništa naručio, ali nas troje nismo imali takvih problema. Kobalt je navalila na čokoladni kolač, Sid na sladoled od vanilije, a ja sam uzela nekoliko voćnih kolača koje je Clarissa nedavno stavila u prodaju. Nisu imali ni ime, ali uz slatkasto-voćni okus, ga nisu ni trebali.
Kad je provjerila ostale mušterije, Clarissa je sjela kraj nas naslonivši svoju glavu na naslon stolice (nikad nije sjedila kao normalni ljudi) i uzdahnula. „Erika, čuješ li se s bratom u zadnje vrijeme?“
Oh, ovo će mi pokvariti desert. „Ne, još uvijek se nije javio.“ Kad je odlazio na fakultet u Metropolu - grad superioriorniji od ostalih devet po, ajmo reći, svemu – kako bi studirao povijest svijeta prije Kasnog modernog doba (u kojem živimo), Kevin je obećao da će me (kao i nekolicinu njegovih starih prijatelja koji uključuju njegovu bivšu curu Clarissu) kontaktirati barem jednom tjedno.
Pa, održao je obećanje prva dva mjeseca. Jesam li spomenula da ga nema već dvije godine? Da sam znala da će nas bratsko-sestrinski odnos ovako završiti, ne bih se trudila biti dobra prema njemu, iako je on uvijek bio nježan i zaštitnički nastrojen prema meni. On i njegov najbolji prijatelj Vincent su oduvijek bili neobuzdani sanjari s željom da pokore Metropolu, a time i cijeli ovaj naš zatvoreni svijet, pa sam se donekle i veselila njihovim pričama svaki tjedan.
Ali dobila sam šaku punu razočaranja i besane noći živciranja i brige. Dvadesetdvogodišnjaci ne bi trebali biti tako neodgovorni. Barem tako baka stalno govori.
„Taj dečko će dobit ozbiljne batine kad se vrati.“ Promrmlja Clarissa i napući usne zagledajući se kroz prozor kao da će tamo vani, ispod nevidljivog neba, uloviti pokoju uspomenu. Taj nostalgično-melankoličan izraz lica joj nije pristajao i nastojala sam ga ne provocirati. Ali ovakve teme su teške za izbjeći čak i zlatnom jeziku.
Stavila sam ruku na njenu glavu, nespretno i potpuno slučajno zapetljavši prste u njene zavezane vlasi, te ju potapšala nadajući se da ju ipak neću prejako počupati. „Ne brini, pomoći ću ti“, poklonih joj i ogroman smiješak, „ a kad ga istučemo, udaj se za mene.“
Prasnula je u smijeh stavivši ruku preko usta kako je običavala činiti kada se nije mogla obuzdati. Da, ovo joj je definitivno bolje pristajalo.
Kad je završila, pomilovala me po obrazu te se ustala sa stolice. „Naravno. Sad me ispričajte, imam nove mušterije.“
Vratila sam se svojim kolačima kao dobro dijete, ali se nisam mogla usredotočiti na njih zbog probadajućeg pogleda s moje lijeve. Okrenula sam se prema Zacku i kunem se da su mu naočale zacaklile pokupivši taj efekt od njegovih zlobnih očiju. „Nevjerojatna si.“
„Znam. I ako me ne odlučiš oženiti, imam rezervu.“ Izbeljila sam mu se i nastavila jesti svoj kolač. Današnji dan ću obilježiti kao dan pobjede nad kraljem Zackom.
Zack je odgovorio coktajem jezika.
„Moja loza će propasti. Erika bolje zavodi curu od mene. Što činim pogrešno?!“ Sid će, u panici, što ću pripisati nedostatku šećera unatoč pojedenom desertu. Nisam uopće mislila objašnjavati svoj odnos s Clarissom – jer nisu imali pojma kroz što smo sve prošle – ali sam ga definitivno mislila podbadati na račun njegovog usamljeničkog života kad u slastičarnu uđu dva momka, prilično glasno, i prekinu svaki suvisao tok misli koji sam uspjela skupiti.
Bili su odjeveni u identične traperice, poderane usto, i crnu kožnu jaknu. Njihove šake su bile u zavojima, nepromjenjenim već duže vrijeme ako je suditi po skorenosti krvi, a obrazi puni flastera. Obojica su za bokom imala drvenu palicu.
„Yo, Clarissa! Došli smo iz bitke za tvoje kraljevstvo pa mislim da zaslužujemo besplatnu tortu“, reče prvi, čupav i crnokos.
„Ili neš'“, nepotrebno se nadoveže drugi, ćelav. Taj drugi je bio odbojniji od prvog, prvenstveno jer me podsjećao na propalice iz zapadnog okruga Tertiusa.
Clarissa pođe do njih, nesutrašivo se uspravivši, ali pomalo ukočenih ramena. Bila je snažna, to mogu potvrditi, ali nije volje nepotrebne tuče. Zato je i odlučila dragovoljno biti u ovom poslu.
„Rekla sam vam da više ne dolazite. NIKADA nećete dobiti NIŠTA besplatno kod mene.“ Njen ton je bio strašan, priznajem; ne želim da ikada upotrijebi na meni.
Dečki su je zbunjeno pogledali kao da je stvarno tako nevjerojatno što ih neće poslužiti zabadava. Bilo je očito da neće otići pa sam se ustala kako bih joj pošla u pomoć, ali me Zack zaustavio uhvativši me za zapešće. Njegove oči su govorile: „Da se nisi usudila.“
Pogledala sam u njega, možda preranjivo, pa natrag u Clarissu. I imala sam što vidjeti: ćelavcu je zavrnula ruku i pustila ga da jauče neko vrijeme. Crnokosi dečko se nije usudio poći mu u pomoć, a druge mušterije su utihnule i zorno pratile situaciju.
„Ako vas IKAD više vidim na svom radnom mjestu kako uznemirujete MOJE drage mušterije, osobno ću vam dizajnirati grob u podnožju nekog brda. JASNO?“
Tad je pustila ćelavčevu ruku na što ovaj glasno vrisne te, ponutkan prijateljem, se osovi na noge. Prije no što su istrčali van, doviknuše: „Vidjet ćeš Clarissa! Dohvatit ćemo te prije ili kasnije!“
Clarissa je zurila za njima dok nisu nestali s vidika, a potom se okrenula svim mušterijama rekavši: „Ispričavam se.“ Sagnuvši se u dubok naklon, sigurno je osjetila bijeg djelića ponosa, ali voljela je svoje mušterije dovoljno da odbaci taj ponos.
Vidjevši da svi samo zapanjeno, razjapljenih usta, zure u nju, istrgnula sam ruku iz Zackova stiska i zapljeskala.
„Volim te, Clarissa! Ti si moj heroj!“ Definitivno sam se crvenila sudeći po vrelini koja je oblila moje obraze. U životu nisam izgovorila ovako sramotne rečenice, a k tome sam imala i publiku.
Na moje čuđenje, jedna mušterija, druga pa treća, a zatim svi stolovi se pridruže u pljesku. Čak je i Zack pljesnuo dva-tri puta izbjegavajući susret naših očiju: znala sam da je čovjek negdje duboko, duboko, duboko, duboko, duboko... negdje.
Nelagodna atmosfera se ubrzo preobrazila u opuštenu, kakvu sam najbolje poznavali i voljeli, pa sam si uzela oduška bacivši se u stolicu i zabivši glavu u ruke. „Ovo je bilo tako ponižavajuće.“
„Moglo je biti gore.“ Kobalt me pokuša oraspoložiti, ali uzalud. Mogla sam samo sjesti u neki kut i nadati se da će moja izjava biti zaboravljena.
Srećom, jest nestala čim se Clarissa približila našem stolu i sjela. „Zaboga, ne mogu razumjeti te dečke.“
„Koliko sam shvatio, i prije su dolazili?“ upita ju Sid vidjevši zabrinutost na njenom licu.
„Da“, odgovori, „u zadnje vrijeme mi propaliteti koji su odrasli na ulicama ili iz loših obitelji, često dolaze. Pričaju da su se borili u Ratovima Metli, ali svi znamo da oni više ne postoje.“ Njene oči su bile pune nadanja u te riječi.
Nakon duže tišine, Zack se ubaci: „Ratovi Metli?“
Sid nije mogao propustiti prilik za naslađivanje. Opseg znanja kojeg Zack nije posjedovao je bio vezan samo za povijest. „Oho, tinejdžer genijalac ne zna odgovor?“
Zackov pogled je bio pun gađenja. „Povijest me nimalo ne zanima. Zanima me samo budućnost. Bar ju imam.“ Tako tipično, ali Sid je ušutio.
„Ratovi Metli“, odlučila sam objasniti želeći izbjeći svađu,“su osmišljeni dvije tisuće i dvanaeste u Europi. Nekoliko seljaka je uzelo svoje drvene metle, primitivan alat za čišćenje, i borilo se njima. Ubrzo se taj 'sport' proširio čitavim svijetom, a kad su osnovani turniri, oružje više nisu morale biti samo metle, nego bilo kakav drveni alat ili ručno izrađeno oružje.
Poanta igra je bilo razoružati ili onesposobiti protivnika unutar deset minuta. Ako nijedan od dva faktora nisu bila uspunjena, meč je proglašen neriješenim.Nagrada pobjedniku je obično bila velika novčana svota.
Međutim, dvije tisuće šezdeset i četvrte godine su Ratovi zabranjeni jer je jedan sudionik bio ubijen tijekom meča. To je izazvalo štrajkove i sudove, ali ništa nije mogla zaustaviti kraj tog popularnog sporta.
Mnogo ljudi još uvijek zna za taj sport i nije neobično da se unutar obitelji pojavljuju prijateljska natjecanja, ali legalno otvaranje turnira, ili bilo kakav meč, ne postoji.“
„Znači, ovi dečki se bave ilegalnim bitkama? Podzemlje?“ upita Zack. Ovo je bila ozbiljna priča, ali osjećaj zadovoljstva koji mi je pružala neznalica u Zacku je bio dovoljno snažan da dovuče mali smiješak na moje lice.
„Moj brat kaže da neki ljudi imaju pristup Podzemnim Ratovima. Veliki broj njegovih fanova, budućih i prošlih, još uvijek postoji i još se uvijek se stvaraju pa ilegalni turniri nisu ništa neobično. Bio je uvjeren da svaki grad ima barem tri udruge boraca i da se jednom godišnje održavaju veliki Ratovi.“
„To je istina.“ Brzo potvrdi Sid.
„Kako ti to znaš?“
Slegnuo je ramenima i pogledao u stranu. Nešto nepoznato se uvuklo u njegove plave oči; na trenutak ga nisam prepoznala. „Čuo sam. Također sam čuo da Ratovi imaju drugačija pravila“, držao nas je u neizvjenosti dramatičnom pauzom, „pobjednikom postaje onaj koji potpuno diskvalificira svog protivnika.“
Zurili smo u njega.
„
Smrt.“ Procijedio je tu riječ kroz zube kao otrov iz rane. To je bila jedna strašna riječ. Koliko god bilo teško povjerovati u pokvarenosti današnjih Ratova, morat ću prihvatiti činjenicu da nisu dječja igra poput onih bratovih i mojih mečeva kad smo bili mlađi.
Kobalt se promeškolji i zacvili: „To je tako strašno! Ne želim više slušati o oružju i smrti. Pričajmo o pudingu.“
Tako je, Kobalt mrzi ozbiljne teme. Trebali smo imati više obzira prema djevojci čiji je brat bio ubijen od ološa iz zapadnog okruga.
„U pravu je“, reče Clarissa, „koliko god se trudili biti neupućeni, mračna strana svake povijesti i svakog grada je sastavan dio života. Nema smisla razbijati naše glave nečim što nas se ne tiče. Predlažem da pođete kući napisati zadaće. Sutra je ponedjeljak.“
Pao mi je mrak na oči; odmah sam zaboravila na Ratove. „M-moj notes se pokvario pa ne mogu ništa napisati.“ To je bila laž, naravno, ali vrlo lako ga mogu razbiti samo da ne moram napisati zadaću iz psihologije.
„Posudit ću ti jedan svoj.“ Ponudi se Zack. Prepreden smiješak, željan osvete, je bio izložen na njegovim usnama.
„Zbilja ne trebaš. Preživjet ću.“
Obgrlio me oko ramena i ponukao prema rubu stolice. „Oh, trebam. Prvo ćemo svratiti do mene po jedan notes, a onda ću poći u tvoj kućerak kako bih ti pomogao sa zadaćom. Zamisli sramotu koji bih morao trpiti da mi cura padne bedast predmet poput psihilogije.“
Sve što sam mogla zamisliti je svoj jadan mozak u rukama sadističkog tiranina. Nadam se da bič znanja ne ostavlja ožiljke.
Dok smo odlazili, osvrnula sam se prema Sidu, Kobalt i Clarissi koji su mi suosjećajno mahnuli.
Tako sam mrtva.
Review 37
